50. obljetnica pobjede u Llangollenu!
I dok se sadašnja sjajna generacija ''Jedinstvenih'' sprema za novo veliko natjecanje, ovih dana se navršava 50 godina od osvajanja prvog mjesta na jednom od najvećih Festivala folklora, onom u Llangolenu (Wales, V. Britanija)!
Kako bi odali VELIKO I DUŽNO POŠTOVANJE prema našim prethodnicima, donosimo Vam sjećanje na taj događaj, pravu avanturu, koju nam je opisao jedan od osvajača zlatne medalje, član te slavne generacije ''Jedinstva'', gospodin Karlo Gruber.
Uživajte!
1965. LLANGOLLEN, SVJETSKI FESTIVAL FOLKLORA
INTERNATIONAL MUSICAL EISTEDDFOD
WALES, VELIKA BRITANIJA
''Povratkom iz Francuske sa Europskog festivala folklora u Dijonu, sredinom rujna 1964.godine, na kojem je osvojeno 3.mjesto i BRONČANA OGRLICA, još jednom je potvrđeno da ''JEDINSTVO'' ima kvalitetu i za veliku međunarodnu scenu. Tada smo od Prosvjetnog Sabora za kulturu Republike Hrvatske dobili preporuku da se prijavimo na Svjetski festival folklora u Llangollenu za 1965.godinu. U to vrijeme festival u Llangollenu bio je najveći festival na svijetu na kojem su sudjelovali folklorne grupe, društva, izvorne plesne skupine, pjevački zborovi(mješoviti, muški, ženski), solisti na tradicionalnim instrumentima, te razni orkestri sa svih pet kontinenata….Gospodin Ivan Ivančan, alfa i omega folklornog stvaralaštva na području bivše države, inače odličan poznavatelj stvaralačkog i umjetničkog rada Branka Šegovića, dao je podršku ''Jedinstvu'' da se prijavi na Festival u Llangollenu za 1965.godinu.
Uprava ''Jedinstva'' donijela je odluku da se ide na festival. Poslana je prijavnica i uskoro je na adresu ''Jedinstva'' stigao odgovor iz Llangollena, kojim se prihvaća naše sudjelovanje na festivalu.Propozicije natjecanja i ostali Propisnici festivala bili su zahtjevni i limitirajući.Odlučeno je da se na festival ide sa ''Vrličkim kolom'' i Dubrovačkom poskočicom ''Linđo'' u koreografiji Branka Šegovića. Broj plesača i svirača, te vodstva puta bio je limitiran na 20 osoba, kao i vrijeme trajanja obje plesne koreografije na 12 minuta.Izazov je bio velik i hrabro smo prihvatili Propozicije festivala…. Pripreme za odlazak u Llangollen započele su krajem listopada 1964. godine.
Uz uobičajene probe i vježbe, Branko Šegović je svakodnevno radio na skraćenju koreografija Vrličkog kola i Linđa, kako bi sve stalo unutar zadanih12 minuta. Bilo je čestih promjena koreografije i rasprave oko elemenata plesa . Konačno je odlučeno da se prvo pleše Vrlika, a odmah zatim Linđo, što je značilo da će određeni broj plesača, koji plešu Vrliku, morati obuči na sebe dvije nošnje: prvo Linđo, a poviše Vrličku nošnju…Probe su se odvijale sa štopericom u ruci, a kako se bližio odlazak na festival, kostimirane probe bile su sve češće. U poskočici ''LINĐO'' ljeričar je Karlo Gruber , a kolovođa Branko Šegović.
Čekanje i čekanje...negdje na pruzi u Sloveniji
Istovremeno je Uprava ''Jedinstva'' zatvarala financijsku konstrukciju putovanja u V.Britaniju, i u suradnji sa Turističkom agencijom ''Dalmacijaturist'' - Split dogovorila plan putovanja.
Branko Šegović, voditelj plesne sekcije odredio je plesne postave, a Karlo Gruber, voditelj glazbene sekcije, mandolinsko-tamburaški sastav, koji putuje u Llangollen.Prema Propozicijama festivala odlučeno je da se u revijalnom dijelu programa u Llangollenu mogu izvesti Plesovi iz sjeverne Hrvatske, Stari splitski plesovi, Završno kolo iz opere ''Ero s onoga svijeta'', Banatsko momačko nadigravanje i Bunjevački plesovi…Određena je i lista putnika:
Plesna sekcija:
Branko Šegović, Vilim Marinović, Emir Čupo, Miro Kukolj-Čićo, Rade Strikić, Eduard Grubišić, Milivoj Režić i Ratko Perić…..Vera Nenadić, Ljubica Marinović; Arsenka Frua-Kukolj, Vesna Vujević, Sanja Korubolo, Seka Milić i Romana Likić….
Muzička sekcija:
Karlo Gruber, Mario Peručić, Stjepan Hađina i Dušan Ninković
Vođa puta: Tajnik Miro Jurić
Pripreme su došle kraju. Nošnja se sređivala pod budnim okom Branka Šegovića. Opanci provjeravali i dotjerivali. Ljerica, vlasništvo Branka Šegovića, dobila je nove crijevne žice, a mandoline, tambure, bugarija i kontrabas dotjerivali su se i uštimavali…Svaki dio nošnje Šego je osobno slagao u novo izrađene borše, koje smo dobili od Kombinata ''Jugoplastika''. Svaka borša imala je popis svakog komada nošnje, jer smo to morali imati radi Carinskih propisa…Ono što je bilo posebno za ovo putovanja je i to što smo prvi put putovali na Kolektivni ''pasoš'' - putovnicu. Svaki od nas donio je dvije fotografije, sa potrebnim podacima i dozvolama od vojske i radnih organizacija.Odlučeno je da se putuje vlakom Split- Zagreb- Milano- Pariz- London-Schwesbery, a zatim autobusom do Llangollena. Planirano je da u Llangollen doputujemo dva dana prije nastupa na festivalu, radi kratke probe kako bi osjetili pozornicu, akustiku i td.
Iz Splita smo ispraćeni tiho, bez pompe i novinskih napisa.
U večernjim satima uputili smo se vlakom za Zagreb gdje smo doputovali u ranim jutarnjim satima…Kako je po redu vožnje naš vlak za Milano odlazio oko podneva, nismo imali gdje, već smo po vrućini sjedili na zagrebačkom željezničkom kolodvoru i čekali…
Na nekoj željezničkoj postaji... i opet čekanje
Konačno smo krenuli za Milano međunarodnim vlakom koji prometuje od Atene-Skoplja-Zagreba-Milana -Pariza do Londona. Lijepo smo se smjestili u 4-5 kupea, počeli otvarati torbe sa spizom, kad odjednom vlak stane. To stajanje, koje je trajalo oko tri sata na otvorenoj pruzi prema Sežani u Sloveniji, koštati će nas živaca, nespavanja, trke i straha da nećemo uopće stići u Llangollen. Tko bi se od srama vratio u Split, a da nismo ni državnu granicu prešli !! Miro Jurić i Šegović Branko uz Vilima Mrinovića, Veru Nenadić i Likić Romanu počeli su kombinirati moguće mijenjanje rute putovanja i presjedanja, a sve u cilju kako bi se što prije dokopali Dovera , Londona i Engleske…
Jedan od konduktera u vlaku imao je Međunarodni raspored vožnje i savjetovao nas je da se iskrcamo u Trst i hvatamo talijanski brzi vlak (RAPIDO) na liniji Trst-Milano, a da onda presjednemo na vlak koji ide u jutarnjim satima na relaciji Milano- Pariz-London. Ta opcija u nastaloj situaciji izgledala nam je realna, te smo se dolaskom u Trst sa bagajima i instrumentima iskrcali iz vlaka. Tada smo uočili da se također jedna grupa, njih tridesetak djevojaka i mladića, iskrcava iz istog tog vlaka… Miro Jurić i Branko Šegović požurili su u Putnički ured kako bi doznali koja nam je najpovoljnija opcija daljnjeg putovanja.. Trebali smo čekati brzi vlak za Milano koji polazi u večernjim satima. Kad smo se već pomirili sa takvim rasporedom putovanja, u naše redove uvukla se nervoza i ljutnja. Naime, otkrili smo da ona grupa od tridesetak djevojaka i mladića također putuju na festival u Llangollen i da su to članovi Zbora ''Branko Krsmanović'' iz Beograda. I gle čuda, oni su se ukrcali u neki vlak koji je otišao za Milano puno ranije nego što smo to mi trebali uraditi. Svi smo napali Jurića i Šegovića da su nesposobni. Konačno smo se malo primirili i dočekali nastavak putovanja za. U ranim jutarnjim satima stigli smo u Milano, ali nam je nažalost opet pobjegao vlak sa kojim smo trebali putovati za Pariz. Već smo se navikli na te stvari. Oko 10 sati konačno smo krenuli za Pariz gdje smo stigli u kasne večernje sate, a vlaka za London prije jutra nema! Što sad.!? .Molili smo ljude na željezničkoj stanici Gard Lyon u Parizu da nam dozvole da noćimo na stanici, što to inače nije dopušteno. Kada im je Šego na tečnom francuskom jeziku objasnio tko smo i gdje putujemo, sažalili su se i dopustili da spavamo na klupama u stanici. Žene su se ugodno smjestile, nešto pojele, a nas nekoliko muškaraca, uz dopuštenje Jurića i Šegovića išli smo u noćni obilazak Pariza i „mali“ šverc šljivovice, koje smo ponijeli sa sobom. Stjepan Hađina imao je neku plavu sportsku boršu od robe, u koju smo nagurali 6 boca Šljive i nešto kutija cigareta ''Primorka''. Hodajući uokolo željezničke stanice nudili smo prolaznicima ''slivovitz''. U jednom trenutku konop na borši, koju je Hađina nosio na ramenu, pukne i boce rakije padnu na asfalt. Nekoliko njih se razbiju, a Rade Strikić i Miro Kukolj-Čićo snalažljivo zgrabe dvije čitave boce i u glas viknu: ''Ovo je moja!!!'' Gleda ih Hađina, raširio zjenice, vrti glavom i pita Radu:“A jeli Bogati, kako ti znaš da je to baš tvoja, a ne moja “!? Rade malo zastane, ali brzo uvjeri Hađinu da ako prodamo te dvije boce, da ćemo lovu podijelit…Tako je i bilo…Ono što nas je nasmijalo, u neslavnom švercerskom pohodu, to je, što nas sreća opet nije pratila, iako je Stjepan Hađina po profesiji DIMNJAČAR. Tek toliko !!
Na što smo sve sličili u rano jutro onako nenaspavani, neobrijani može se samo pretpostavljati.. Teško je prepričati sve male „tirade“ koje je dijelio Milivoj-Mile Režić, legendarni dizač u Vrlici. Njegova iskrena naivnost i duhovitost, u svakom trenutku olakšavalo nam je situaciju u kojoj smo se zatekli. U jutarnjim satima koristili smo WC prostore na željezničkoj stanici Gard Lyon, te smo se malo dotjerali i sredili. Uspjeli smo pronaći najpovoljniji vlak Pariz-London i naše putovanje je nastavljeno. Putovanje vlakom za London, te prelazak kanala La Manche i dolazak u luku Dover za nas je bilo nešto posebno i veličanstveno. Vidjeli smo ono što smo do tada samo gledali u nekim filmovima.
Ali ono, što je tek slijedilo, bila je prava avantura ovih dvadeset „izgubljenih“ ljudi, koji znaju gdje trebaju ići, ali kako i kad, e to je bila i dalje velika nepoznanica…Dolaskom u London na željezničku stanicu Victoria po prvi put smo telefonom kontaktirali organizatore festivala u Llangollenu. Izvijestili smo ih da smo na Engleskom teritoriju i da stižemo na festival. Bili su iznenađeni, jer su od rukovodstva pjevačkog zbora ''Branko Krsmanović'' dobili informaciju da se ''JEDINSTVO'' izgubilo i da neće stići na festival.!!??? Kazali su da su britanske novine, koje prate festival, objavile tu vijest !!
Obećali su da će nas dočekati na željezničku postaju SHREWSBURY …Bili smo sretni da smo konačno u kontaktu sa organizatorima festivala, ali i ljuti što smo proglašeni izgubljenima i to kroz britanske novine…
Na željezničkoj stanici Victoria, rečeno nam je da za nastavak putovanja prema Llangollenu moramo otići podzemnom željeznicom na željezničku postaju Paddington. I sad zamislite, nas dvadeset sa osobnom prtljagom uz još petnaest društvenih borši sa nošnjom i instrumentima, te uz ''njegovo veličanstvo'' KONTRABAS, morali smo se prebaciti podzemnom željeznicom sa jednog kraja grada na drugi.. Svima nam je to bila prva vožnja podzemnom željeznicomu u životu i to u Londonu, tradicionalno konzervativnoj Engleskoj. Imali smo sreću što je naša Romana Likić odlično govorila engleski jezik i vrlo vješto je prenosila upute, kako se kretat, na koji kat podzemne željeznice otići, kako koristiti pokretne stepenice radi lakšeg transporta i sl…
Napokon stigli u Llangollen
Na peronu podzemne željeznice nestrpljivo smo čekali vlak koji vozi prema Paddington stanici. Kad je Romana viknula: ''Evo ga!!'' Zdupili smo svoju i društvenu prtljagu, instrumente, i kad su se ispred nas otvorila vrata vagona jurnuli smo unutra.Koga smo sve gurali nije nas bilo briga….E, ali vrata vagona su se automatski zatvorila i pola naših članova ostalo je i dalje na peronu, a vlak je krenuo. Ostali smo ka „trice“, a Mile Režić sa svojim komentarom bio je ponovno u elementu: ''AJ ZBOGON, TKO ZNA KAD ĆEMO SE IKAD VIŠE U ŽIVOTU VIDIT!!!''
Ljudi su nas gledali u čudu, svi šute, a oni sa cilindrima na glavi nešto čitaju. Jedino se mi dovikujemo, mlataramo rukama i jezikom! Ranije nam je Romana Likić napomenula da treba pratit crvenu liniju br.74 na plafonu vagona, na kojem je plan i raspored postaja.I onda dolazi prva stanica podzemne željeznice.. Neki putnici žele izaći, baš kroz vrata na koje smo mi „natrpali“ našu prtljagu i instrumente. Kad smo to primijetili, počeli smo brzinom munje prtljagu prebacivat na suprotnu stranu, na druga vrata!!….Gledaju nas putnici i sve se nešto smješkaju.. Nakon deset minuti vlak opet usporava i vidimo da putnici sad žele izaći kroz vrata na koja smo malo prije natovarili prtljagu..Opet juriš i prebacivanje prtljage na prvotni položaj !!! Tek tada smo shvatili da podzemna željeznica u Londonu ima raspored stanica: CIK-CAK, JEDNA LIJEVO, SLJEDEĆA DESNO, I TAKO DALJE….E moja jadna Britanijo, što si sve učinila da zakompliciraš život nama iz ''JEDINSTVA''.
I nakon dvadesetak minuta vožnje podzemnom željeznicom , prva grupa, nas desetak stigli smo u podzemnu stanicu Paddington…Kad smo se iskrcali, laknulo nam je. Čekali smo da se pojavi ostatak članova ekspedicije. Nakon desetak minuta evo ih !!! Povici oduševljenja, velika galama, grljenje i ljubljene, kao da se nismo vidjeli godinama. Englezi nas promatraju u čudu i imaju predstavu na otvorenom. Romana Likić izdaje zapovijed da moramo hitno izaći iz podzemne i da je odmah preko puta izlaza željeznička stanica PADDINGTON, gdje moramo uhvatiti vlak za SHREWSBURY… Uletjeli smo u željezničku stanicu, stali ispred perona br.1, a Miro Jurić i Romana otrčali su na informacije pitati za polazak vlaka.Nismo ni ispustili prtljagu iz ruku, kad vidimo da Miro i Romana trču prema nama vičući da vlak za Shrewsbury stoji ispred nas na peronu br.1 i kreće za minutu !!!
Kako smo bili u odličnoj kondiciji prenašanja kufera-borši i instrumenata, stvorili smo takvu strku, zbrku i scenu na peronu da je otpravnik vlaka sa crvenom kapom na glavi i tradicionalnom tabelom za davanje znaka polaska vlaka ostao otvorenih usta i podignutom rukom u zrak !!! Kofere, borše i instrumente ubacivali smo više kroz otvorene prozore nego kroz vrata od vagona..Gurali smo jedan drugog i bodrili. Osjetimo da vlak polagano kreće, mi svi unutra, na broju, sa svim bagajima i instrumentima.Oduševljenju nije bilo kraja. Sretni smo što smo blizu Llangollena, i što imamo šanse da stignemo na početak natjecanja. Komentirali smo i pitali se, ima li kraja našim mukama i je li nemoguće postalo moguće…
Konačno, u večernjim satima oko 23 sata stigli smo u SHREWSBURY !!! Predstavnici organizatora dočekali su nas na željezničkoj stanici. Tijekom vožnje autobusom „plišanim londoncem“ do Llangollena, udaljenog oko 50 km, upoznali su nas da ćemo biti smješteni po kućama kod obitelji, što je tradicija u organizaciji festivala, te da smo stigli u zadnji čas, jer sutra ujutro u 10 sati počinje natjecanje u folkloru. Vilim Marinović, Eduard Grubišić i ja smjestili smo se u kući jedne obitelji, koja je uređena u tradicionalno engleskom stilu i vrtom koji je sličio na mali botanički vrt. Ostali su bili raspoređeni po kućama drugih obitelji u našoj blizini, a pet djevojaka kod obitelji, koji su ih smjestili u kamperske prikolice!! Komfor im je bio na visini, ali prikolica je prikolica !!??
Branko Šegović, negdje ok 24 sata je viknuo: ''ASTI GA VRAGA'' , pa mi nemamo stolac za ljeričara….Ajme!!!?? Rade Strikić je bez razmišljanja uletio u vrt mojih domaćina, zatražio pilu, čekić i brokve… Svi smo čekali što će ispast, kad ono Rade za sat vremena napravio stolac, koji će kasnije ostati u legendi KUD-a ''JEDINSTVO'' - SPLIT.
Ujutro, oko 10 sati otišli smo ''našim'' autobusom na mjesto gdje se održava festival.
Veliki prostor, sav u zelenilu i cvijeću, šatori sa oznakama i različitih veličina. Centralni šator, u kojem je festivalska pozornica i gledalište za cca 5.000 gledatelja je ogroman… Uokolo su smješteni i uredno raspoređeni manji šatori. U stvari, to su restorani, prostori za presvlačenje-garderobe, liječnička služba, Press služba, Policijski ured, trgovine suvenira, sanitarni čvorovi i td…..Dolaskom u festivalski prostor, kao da je netko rukom skinuo sav naš umor, nespavanje noćima i danima, nenormalno hranjenje i strepnju, shvatili smo da je to zato što smo se toliko napatili, i da moramo Vrliku i Linđa otplesat što najbolje možemo. Branko Šegović-Šego, nakon pregleda festivalske pozornice izdaje posljednje upute plesačima. Dogovaramo ulaz za Linđo i kako će Vrlika u završnom koraku izaći sa pozornice.
Tijekom oblačenja nošnji, slušali smo i na monitorima pratili nastupe ostali folklornih društava. Kad su se pojavili Bugari, bila ih je puna pozornica, skaču i lete po njoj. Svirači u orkestru motaju kao ludi. Kasnije smo doznali da su to u stvari profesionalci !?. Ostali smo ka ''trice''', prepali se, a mi dolazimo sa ''mutavim'' kolima, osim pjesme u Vrlici i komandi Šegovića u Linđu. Kad je Miro Jurić vidio naša blijeda i smrznuta lica, shvatio je da nas je to što gledamo uplašilo, pa je naredio da se ugase monitori u šatoru-garderobi. Kasnije će se pokazati da je to bio pravi potez našeg Tajnika…
Do nas su dopirali aplauzi iz velikog festivalskog šatora nakon nastupa folklornih društva i grupa, koji nastupaju ispred nas.. Kako smo bili iz Jugoslavije i oznakom YU, po programu nastupili posljednji..
U pripremi prije izlaska na pozornicu bodrili smo jedni druge, ali se vidjelo da nas trese trema. Kad smo dobili znak da Vrlika može na pozornicu, pogledali smo se i u sebi jedni drugima rekli: ''SRETNO''!
Vrličani - prvaci svijeta
Kad su vrličani Emir Čupo, Miro Kukolj-Čićo, Milivoj Režić, Vilim Marinović i Ratko Perić zaojkali nakon pjesme žena Vesne Vujević, Seke Milić, Ljubice Marinović, Zlate Frua-Kukolj i Vere Nenadić, gledalištem se prolomio aplauz, koji je nama iza pozornice ježio kožu na tijelu i ledio krv u žilama. Čvrstina koraka, dinamika i ritam, te skokovi Vilima, kod Šege su izazvali smiješak na licu i klimanje glave kao znak odobravanja. Izgledalo je da se sve odvija u trenu, a svaka promjena ritma i ujednačenost koraka na odličnoj podlozi osjećali smo da se sprema nešto što tek nadolazi. Kad su Vrličani u koraku izlazili sa pozornice, aplauz gledatelja bio velik i motivirajući. Istovremeno smo sa druge strane pozornice Šegović, kao kolovođa Linđa i ja sa ljericom, u pratnji dva plesna para: Romanom Likić-Edi Grubišić & Rade Strikić - Sanja Korubolo izašli na pozornicu i započeli pjesmu: „ U kolu u kolu, kolo igrali….“. Na komandu Šege započelo je Linđo. Ljerica svira ka luda, ozvučenje savršeno kao da je mikrofon u ljerici… Uvježbano presvlačenje, bolje rečeno svlačenje još četiri para iz Vrličke nošnje u nošnju Linđa odvilo se brzo i na vrijeme su ušli na pozornici. Sad je Linđo bilo kompletno. Šego se razletio po pozornici, daje komande, ja razvukao po ljerici, a plesači plešu ritmički precizno do savršenstva. Koreografija Linđa i stalna promjena slike izaziva bez prestanka aplauze gledatelja. I na Šeginu komandu: ''Fermaj Linđo, dobro je bilo'', ukopali smo se na pozornici kao jedan. Nismo ni bili svjesni da smo uradili jednu veliku stvar !! Po izlasku sa pozornice međusobnom grljenju i ljubljenju nije bilo kraja. Miro Jurić nije znao kome će prije čestitati, a Šego je proživljavao nešto što je teško i danas opisati… Milivoj Režić, ka Mile, u toj euforiji radosti opet je ''opalio'' izjavu: ''Ko je za to da se vratimo u Trst pa da opet krenemo u Llangollen!?''
Vrličanke - prvakinje svijeta
I sad je trebalo čekat rezultate Stručnog žirija…. Počelo je proglašenje rezultata. Rečeno nam je da ne napuštamo prostor festivalskog šatora, a jedan član žirija stalno nam je pokazivao palac gore, što to nismo znali prepoznati i shvatit u tom trenutku. Nabrajana su društva i folklorni ansambli iz raznih zemalja, koji su prije nas nastupali. Pročitani su njihovi osvojeni bodovi i poneka stručna kritika, ali primjećujemo da se nas još ne spominje. Međusobno smo komentirali: ''Aj dobro, bolje da nas pročitaju što kasnije !!!'' Kad su pročitali one Bugare i rekli da su dobili 86 bodova ( sedmo mjesto), nismo bili više svoji. Konačno su pročitali ''JEDINSTVO-SPLIT'', Jugoslavija, uz stručan osvrt izvedbe Vrlike i Linđa i rekli 96 bodova, PRVO MJESTO, naši urlici iza pozornice odjekivali su Velikim šatorom. I gledatelji su čuli i osjetili naše povike radosti, te su velikim aplauzom podržali odluku Stručnog žirija…Doslovno smo izgurani na pozornicu radi dodjele priznanja Vidljive suze na našim licima još više su razgalili dlanove gledatelja , koji su nas još snažnije nagradili aplauzom.…
POSTALI SMO PRVACI SVIJETA !! JEDINSTVO JE PRVAK SVIJETA U FOLKLORU !!
Nakon proglašenja pobjednika slijedilo je ono što nismo ni u snu predvidjeli, a to su intervjui za razne britanske i engleske novine, za TV kuće BBC i TVW… Mnogi gledatelji, pa i članovi ostalih folklornih društava iz raznih zemalja tražili su od nas autograme ili želju da se za uspomenu sa nama slikaju.
Zvijezde dijele autograme
Televizijska kuća BBC zamolila nas je da na vanjskoj postavljenoj otvorenoj pozornici otplešemo nešto iz našeg repertoara. Odabrali smo Plesove iz sjeverne Hrvatske, koje su po svojoj atraktivnosti izazvale oduševljenje prisutnih…U tom, za nas neviđenom slavlju, nismo ni shvatili da nas opsjedaju predstavnici drugih folklornih festivala i smotri, te nude pozive za nastup na njihovim festivalima. Tako su predstavnici Smotre sve britanskog folklora iz Londona zatražili da u veljači 1966. godine sudjelujemo u Londonu na toj manifestaciji.
Tek dolaskom u Split, shvatili smo da je to jedna od značajnih smotri i priredbi, te da u Velikoj Britaniji drže do svoje tradicije i svake godine u goste pozivaju pobjednike Llangollena. Jasno, taj poziv smo rado prihvatili.
U večernjim satima u kućama naših domaćina bilo je posebno veselo. Slavilo se do kasno u noć. Kako su nam rekli, mnogi ansambli su do tada bili njihovi gosti, ali nikada nisu ugostili nekog tko je osvojio neku nagradu, pogotovo ne i prvo mjesto. Kako smo mi za naš daleki put sa sobom ponijeli dosta hrane i pića, Ljube, Vera, Vesna uz Vilima , Radu , Edia i mene, organizirali smo sutra dan Noć Jedinstva, na kojoj su obitelji- naši domaćini, bili naši gosti. Potrebno je napomenuti da su naši domaćini pozvali i članove svojih obitelji koji nisu stanovali u Llangollenu. Pripremili smo im naše domaće specijalitete, a što je nedostajalo oni su nam priskočili upomoć. Kuvatalo se na veliko, spremali naresci, hladilo vino i rakija. Pjevale su se naše pjesme, svirale i pjevale njihove, sve uz vatru iz kamina, iako je bio sedmi mjesec. Kako u njih sunce zalazi iza 22 sata, nismo propustili priliku da na jednom od mnogih travnjaka u blizini odigramo partiju na male branke, što je kod domaćina izazvalo radoznalost. Ponosni na svoju nogometnu tradiciju, ostali su zatečeni gad smo im pričali o našem Hajduku, njegovom značenju za naš Split i državu !
Sutra dan smo na festivalskoj pozornici , kao pobjednici, otplesali Bunjevačke plesove. Izvedba Bunjevaka bila je vrhunska, čime smo pokazali da osim Vrlike i Linđa imamo i drugih plesova koji imaju svoju autohtonost i atraktivnost, jer je kvrcanje Emira, Vilima i Mira-Čiće bilo po ocjeni publike virtuozno….
Tajnik Miro Jurić u kontaktu sa Slobodnom Dalmacijom izvijestio ih je o velikom uspjehu. ''Jedinstva''. Time su naši u Splitu saznali za naš uspjeh i po prvi put nakon 4 dana doznali da smo ŽIVI i ZDRAVI!!!
Povratak vlakom u Split bio je slatka voda. Ponovni prijelaz La Mancha trajektom, potom vlakom do Pariza, Milana, Zagreba i do Splita išlo je sve po planu i redu vožnje. Uživali smo u našem uspjehu i trenutnoj slavi, i pitali se hoće li naš uspjeh i prvo mjesto na svijetu išta promijeniti u statusu društva u gradu i regiji…. Da su naša razmišljanja i slutnje bile opravdane potvrdio je objavljen članak u SLOBODNOJ DALMACIJI na sam dan našeg povratka u Split pod naslovom ''PRVI U SVIJETU , ZADNJI KOD KUĆE'' !!!!!
Slavlje prvaka
I danas sa odmakom od 50 godina, nakon prvog povijesnog uspjeha jedne velike generacije KUD-a ''JEDINSTVO'', odnosi prema ''JEDINSTVU'' nažalost su i dalje takvi da naslov članka od prije 50 godina i danas ima svoje značenje !! I u narednim godinama ''JEDINSTVO'' je postizalo velike rezultate, ostvarene su mega turneje na 4 kontinenta, osvojena brojna svjetska i europska odličja, ali u ''rodnom'' gradu i dalje ostajemo na kraju svirala !!!
Ova moja priča i sjećanja vezana su za događanja oko Llangollena , te je prilika da se zahvalim svima iz te generacije plesača, svirača i pjevača, svim tim divnim ljudima.
Dali su sebe, pa i više od toga za ''JEDINSTVO''. Nažalost, neki od sudionika Llangollena više nisu među nama i podijeliti ove uspomene na naš veliki uspjeh prije 50 godina.
Sa tugom se prisjećam umrlih: MIRA JURIĆA- tajnika, MIRA-ČIĆE KUKOLJA, EDUARDA GRUBIŠIĆA, RATKA PERIĆA, RADOSLAVA STRIKIĆA, EMIRA ČUPE i VERE NENADIĆ - sve plesači, te svirača DUŠANA NINKOVIĆA i MARIA PERUČIĆA
Vama ostalim, koji ste bili dio ovog velikog povijesnog uspjeha ''JEDINSTVA'' mogu samo reći:
''VELIKO VAM HVALA !! BRANKO ŠEGOVIĆU, VILIME MARINOVIĆU, MILIVOJE REŽIĆU, VESNA VUJEVIĆ, LJUBICE MARINOVIĆ, ARSENKA KUKOLJ-FRUA, ROMANA LIKIĆ, SEKO MILIĆ, SANJO KORUBOLO i STJEPANE HAĐINA…… ''
Vaš ljeričar i Maestro KARLO GRUBER.''
