Kako je jedan ples povezao Čile, Jedinstvo, Hrvatsku i Dalmaciju?

petak, 9. veljače 2018.
Kako je jedan ples povezao Čile, Jedinstvo, Hrvatsku i Dalmaciju?

Kako je jedan salonski ples povezao Čile, Jedinstvo, Hrvatske i Dalmaciju ili kako se vratiti korijenima?

Jedan od ranih europskih plesnih teoretičara Saint-Hubert u raspravi Kako sastavljati uspješne balete (1641) usput spominje i kako je svima poznato da mlad plemić, da bi postao profinjen, mora naučiti jahati, mačevati se i plesati. Prvo za spretnost, drugo za hrabrost, a treće za skladnost i dobro raspoloženje.

Hrvatsko će plemstvo dakako pratiti europsku modu plesnih balova i omiljenih plesova, no u doba nacionalnoga buđenja Ilirskog pokreta dr. Lorković poziva rodoljube da i u plesu pokažu da su Hrvati, »neka sviet znade, da je Hrvat svoj u svojem domu, svoj na svojoj zabavi.

Godine 1838. ili 1839. dogovoriše se neki rodoljubni, za naš narodni život dakle i za našu umjetnost zabrinuti vojnički častnici brodske pukovnije, da će umjesto četvorke, koja se je iza francuske okupacije Ilirije sve više razprostirala po Hrvatskoj i Slavoniji, sastaviti slični družtveni ples, osnovan na likovih naših narodnih plesova. U tu bi se svrhu sastajali na stanovite dneve, te bi umah praktički započeli ustanovljivati korake i likove za novo dvoransko kolo, i to iz poznatih jim pučkih plesova«, piše muzikolog Franjo Ksaver Kuhač-Koch u Pouci tiskanoj u »Viencu« 4/1872. godine. Tekst je ispunio autorove namjere (autor se odazvao prijateljskom pozivu slavnoga uredničtva »Vienca«): spasio je hrvatsko salonsko kolo od zaborava. Naime, Kuhač-Koch ne samo da pojašnjava nastanak i razvoj novoga društvenog plesa, nego ga u želji da se on sačuva i zadrži i vrlo savjesno i analitički opisuje i orisuje.


Veterani KUD-a Croatia, Zagreb

Hrvatsko salonsko kolo uvodi natporučnik brodske krajiške pukovnije Marko Bogunović, a u Zagrebu se pod nazivom slavonsko prvi put pleše 27. siječnja 1842. u gradskoj streljačkoj dvorani na Narodnoj večernjoj zabavi. No, za pretpostaviti je bilo da taj naziv neće u cijelosti zadovoljiti „ilire“ i njihovu osnovnu ideju tako da je autor sa suradnicima stvorio novo - hrvatsko kolo. Iako su ga neki zlobnici već unaprijed proglasili medvjeđim plesom, ono se, na neko vrijeme, ustalilo na domaćim balovima. Slavni hrvatski skladatelj Vatroslav Lisinski je prvi komponirao glazbu za hrvatsko kolo. Ples se sastoji od sedam likova i prilično je zamršen za izvođenje. Kao da su sastavljači htjeli u taj hrvatski dvoranski ples staviti što više oblika i figura iz naše bogate narodne plesne baštine.

Do kraja 19. st. godine paralelno se izvodilo hrvatsko i slavonsko kolo da bi se zatim ustalio naziv hrvatsko salonsko kolo koje se sastojalo od šest plesnih figura. P. Ortoliani, 1936. godine daje zadnji opis hrvatskog salonskog kola koje je izvedeno na proslavi Sv. Vlaha u Dubrovniku. Kolo je tijekom vremena doživljavalo manje promjene u izvođenju likova, a veće u samom nazivu (slavonsko, dvoransko, narodno, hrvatsko) — riječ je očigledno o staroj hrvatskoj boljci stalnog filozofiranja oko izbora termina.

Krajem 20. stoljeća među prvima su ga rekonstruirali i za scenu priredili Goran Knežević i Josip Vinkešević, a koreografiju salonskog kola u Hrvatskoj izvode KUD Zabok, FA Ententin i KUD Croatia. Zanimljivost je i da su učenici srednjih škola grada Zaboka odabrali upravo salonsko kolo kao svoj maturalni ples koji već nekoliko godina tradicionalno izvode na ulicama svoga grada. 


Maturanti grada Zaboka

No vratimo se na poveznicu Čile - Jedinstvo - Hrvatska. Prije više od 150 godina, tijekom velikog vala iseljavanja s dalmatinskih otoka kad je domovinu, tada Austro-Ugarsku, napustilo oko 40 tisuća Bračana, Hvarana, Višana i ostalih Dalmatinaca, do “obećane zemlje” Amerike, uglavnom Južne, nije bilo jednostavno doći. Mahom nekvalificirani težaci, muškarci i žene, ali većinom ipak pismeni, do Ar-gentine i Čilea putovali su tri tjedna brodom, spavali u odjeći, umivali se u ledenoj vodi, bez mogućnosti da promijene rublje u zajedničkoj spavao-nici s još dvadeset ili trideset istih takvih, sebi sličnih ljudi.

Nosili su sa sobom uspomene, snove i glazbu svoga zavičaja. Većina se nikad nije vratila. Među takvima su bili i pradjedovi 38-godišnjeg učitelja iz čileanskoga grada Antofagaste Pabla Sepulveda Rosse, koji su s Visa stigli u daleki Čile, a Pablo, evo, 150 godina nakon dolaska svojih pradjedova u Čile upoznaje njihovu pra-domovinu i sanja da će u njoj moći živjeti. Dok jedni odlaze u svijet, Pablo Rosso bi htio iz svijeta doći u Dalmaciju i – tu ostati. Ono što je on donio u Split jest ples koji više od sto godina plešu potomci nekadašnjih iseljenika i što u Či-leu zovu salonsko kolo koje su im ostavili njihovi djedovi, nejasno svjesni da je to komadić starog zavičaja. Naravno, riječ  je o hrvatskom salonskom kolu za kojeg je u Čile donio, a tko drugi nego splićanin, Đuro Roić.

I eto nakon više od sto godina tu je Pablo, tu je Jedinstvo i tu je hrvatska baština koja se vratila doma iz dalekog svita. Mi smo svoje napravili i sad samo čekamo premijeru. A kad će se ona dogoditi? Ne brinite saznat ćete na vrijeme. Uskoro...

Copyright © Kulturno umjetničko društvo Jedinstvo 2018